Sa neizmernim bolom i tugom opraštamo se od naše prijateljice, autorke i urednice edicije poezije Ksenije Matović.

Preminula je 7. septembar u njenom voljenom Herceg Novom za koga je govorila da je njena Itaka. Sva njena priroda je bila od mora, za sebe je govorila da je kći mora. Ono je bilo njeno pribežište i utočište. U svakoj njenoj rečenici, stihu osećate zagrljaj Mediterana, miris magnolija i soli…

“Pišem u gradu, koji je kao da kakvim usudom, uvijek osuđen da pluta na dlanu teške južine. Zatvoren unutar sopstvenih škura, davno razjedenih prstacima, vongolama, malim životima i „velikim“ pričama.

Gradu, kojem sam davno kazala, da mu se nikada vratiti neću, jer mu nikada nisam ni pripadala.. Baš kao ni on meni… Kuće od kamena, ulice od kamena, ulične lampe od kamena, teški kameni koraci, pa i nebo od kamena… u kojem odavno više ne stanuju ptice. Gradu „donjeg“ mora.

Ali i gradu iz čije rasjeline procuri jarko crvena bogumvilija, zabijeli jedro…u pozno se ljeto izmiješaju levant, glave kupača i bove, kroz otvorene prozore nahrupi more… polete stolovi, kafe, peškiri, čaršavi, lingenštuli, čitači novina, ribari sa Škvera… visoko iznad njegovih crvenih krovova, i nesmetano poteku riječi i posoljen hlad magnolije.

Gradu, o čiji asfalt pukne zrno nara, kao mala zora.

Nije samo osuđen grad…već i moje olovno sidro u njemu.”

Nome nest omen. I baš kao što njeno ime kaže Ksenija je bila nežna, poštena i pomalo strankinja u gradu u kome je živela. Govorila je da je „Grčka uvijek bila i ostala moja jedina otadžbina. Otkriće da su moji preci u 17.vijeku, iz Grčke doplovili u Crnu Goru, mlađe je od sjećanja duše koja još pamti kako je pljuštalo po tek postavljenim propilejima. One, koja još  čuva u džepu sitno sjemenje sočnih limunova, gustih lovora, raskošnih bogumvilija, plemenitih maslina…. Na čijim ostima mirišu dva mora. Čiji su dlanovi okati, a usta uvijek tuđa.”

CEO TEKST PROČITAJTE OVDE